NIKL

Nikl je, takođe, materijal za legure (za proizvodnju nerđajučeg čelika s visokom termičkom otpornošću i za galvanoplastiku). Ruda koja je dostigla proizvodnju od 1.045 Mt u toku 1999.godine, vadi se na pet kontinenta. Rusija je najveći svetski proizvođač rude (sa 235.000 t ili 21% godišnje svetske proizvodnje), ispred Kanade (10%) i Australije (7%). Zahvaljujući Novoj Kaledoniji (,,Kaju,,), Francuska je prisutna na svetskom tržištu nikla (sa 6% godišnje svetske proizvodnje). Indonezija, Kuba, Kolumbija i Južna Afrika, dopunjavaju malu listu velikih proizvođača.

Proizvodnja nikla na bazi rude fluktuira prema potražnji, tako da se iz godine u godinu izuzetno mnogo menja – 1999.godine je iznosila 1 Mt i trebala je da ima godišnji rast od 5% (zbog sve veće tražnje nikla, za proizvodnju nerđajućeg čelika). Od 1995.godine javljaju se novi potrošači – u građevinarstvu, pogoni za desumporisanje prirodnog gasa, kontejneri radioaktivnog otpada i uređaji za njegovo sagorevanje i pretvaranje u pepeo (inceneratori). Rusija ostaje prvi proizvođač nikla sa 227.000 Mt/godišnje, ispred Kanade sa 145.000 Mt/ godišnje – pri čemu Evropa sa Rusijom, svetu daje 40% godišnje svetske proizvodnje.

BAKAR

Bakar se pravi od davnina, ali industrijski se proizvodi tek od XX veka. Zahvaljujući izvanrednoj provodljivosti elektriciteta i toplote, široko se koristi za potrebe industrije i domaćinstva. Kao materijal otporan na koroziju, ima veliku primenu u građevinarstvu i brodogradnji. Od 1970.godine, bakru konkurišu drugi jeftiniji materijali (plastika tipa PVC, nerđajući čelik i od nedavno optička vlakna (koja postepeno zamenjuju bakarnu žicu u telekomunikacionim uređajima).

Američki kontinent prvi je u proizvodnji rude bakra – Čile i SAD proizvode 46% godišnje svetske proizvodnje bakra. Rudnik Eskondida u Čileu (otvoren 1991.godine), najveći je svetski rudnik bakra. Svetske rezerve (čija je trećina u Čileu), procenjene su na 33 godine proizvodnje. Tržištem rude bakra vladaju severnoameričke i evropske multinacionalne kompanije, prisutne u državama proizvođačima. Veliki rudnici bakra, eksploatišu se u Zambiji i Argentini. Bakrom se trguje u formi žičanih šipki, ploča, blokova, katoda (ovi proizvodi predstavljaju dve trećine, svetske razmene bakra). Rude i koncentrati predstavljaju na svetskom tržištu 18% godišnje razmene bakra, dok se prečišćenim bakrom (bakrencom) trguje sa 16% godišnje svetske razmene. U industrijskoj proizvodnji bakra metala (prečišćenog bakra), preovlađuju Severna Amerika, Azija i Evropa, jednako sa Latinskom Amerikom, dok su države najveći proizvođači bakra metala i dalje SAD, Brazil i Japan.

CINK

Ovaj metal, poznat je kao legura s gvožđem (od antičkog doba u mediteranskom basenu), početkom XIX veka počinje da se koristi u industriji. Cink se upotrebljava, kao legura ili samostalan metal (sektor građevinarstva, u valjanoj formi – oluci, fotogravura, hemijska industrija – izrada emajla i ukrasne keramike pomoću oksida cinka i cinkovo belilo, industrija automobila – zaštita lima od korozije sa obloženim slojem pocinkovanog lima…).

Ruda cinka se najviše proizvodi u Severnoj Americi (četvrtina godišnje svetske proizvodnje), ali i u Kini i Australiji (svega 16% godišnje svetske proizvodnje). Proizvodi se i u Peruu, Meksiku i Kazahstanu. Kina je ipak najveći samostalni svetski proizvođač cinka (18% svetske proizvodnje), ispred Kanade (10% svetske proizvodnje) – takođe, to su i države najveći izvoznici cinka u svetu. Prvi svetski potrošač i uvoznik cinka je SAD, ispred EU (Nemačka, Italija, Francuska…).

ALUMINIJUM I BOKSIT

Industrija aluminijuma je novijeg datuma (1827.godine je izdvojen i proizvod je složene tehnologije). Francuski hemičar Sent-Kler Devil je 1854.godine, otkrio postupak za industrijsku proizvodnju aluminijuma (ali Eru i Al), koju nemac Bajer usavršava 1886.godine (metodom elektrometalurgije), čime omogućava smanjenje troškova proizvodnje aluminijuma. Aluminijum se proizvodi na bazi rude boksita (obzirom da se ovaj metal proizvodi elektrolizom, prve fabrike aluminijuma izgrađene su u blizini hidrocentrala, u podnožju planina). Krajem XX veka, ove fabrike nalaze se uglavnom na primorju, u blizini velikih luka u koje stiže ruda proizvedena, pre svega u državama u razvoju.

Metalurgija aluminijuma ima tri faze – proizvodnju glinice, elektrolizu aluminijuma i preradu u komercijalne proizvode (šipke, blokovi, ploče, lim, žica). Druga industrijska revolucija, dovodi do interesovanja za ovaj laki metal, otporan i provodljiv, od koga se mogu dobiti tanki listovi, koji ne propuštaju ultravioletne zrake i otporni su na vodu (koristi se sve više za vojne i civilne potrebe – aeronautika, električni aparati za domaćinstvo, bicikle, u građevinarstvu za zaptivno oblaganje fasade i krovova, ambalaže i odnedavno automobila).

Prostorno veoma koncentrisana (do 1975.godine) metalurgija aluminijuma, sve više se razvija širom sveta (skromna proizvodnja 1900.godine – 5.700 t/godišnje, 1962.godine dostiže – 5 Mt i 1999.godine – 20 Mt). Evropa je pre drugog svetskog rata bila, najveći proizvođač sa 53% svetske proizviodnje aluminijuma, dok joj Severna Amerika oduzima prvu poziciju početkom 70-ih godina XX veka, sa preko 57% svestke proizvodnje aluminijuma (tada su SAD i EU proizvodile 80% svetske proizvodnje aluminijuma). Kao prvi proizvođači pojavljuju se u toku 60-ih godina XX veka, države sa dosta hidrocentrala (Kanada i Norveška), dok države koje proizvode boksit (Jamajka i Surinam) kreću u proizvodnju ovog metala početkom 90-ih godina XX veka. Pred kraj XX veka javljaju se novi proizvođači – Grčka, Rumunija, Poljska, Brazil. Venecuela, Južna Koreja, Tajvan, Kina, Australija, Island, Kamerun… Danas, ukupno 41 država proizvodi aluminijum (države u razvoju, dolaze do proizvodnih fabrika, kupujući ih po sistemu ,,ključ u ruke,,). Ova industrija za razliku od crne metalurgije, ostaje tipična za veoma razvijene države, zbog visokih troškova proizvodnje. Nekoliko velikih kompanija dominira proizvodnjom – Alkoa i Reynolds (SAD) koje su najavile fuzionisanje, Alcan (Kanada), Peshine (Francuska) i nedavno osnovani konzorcijum Russian aluminijum (Rusija).

GVOŽĐE I ČELIK

Industrija za preradu gvožđa i čelika (crna metalurgija) traži krupne investicije i veliku radnu snagu. Njen razvoj obeležila je industrijska revolucija u XIX veku (s razvojem tekstilne industrije i industrije uglja). Gvožđe se topi (na 1.537 ºC) i postaje masa, iz koje se izdvaja ugljenik (na 1.130 ºC) – postaje čvršći. Od antičkog doba do srednjeg veka, gvožđe ima samo nekoliko namena i to za potrebe vojske i zemljoradnje. Prva visoka peć potiče iz XV veka, ali prva fabrika čelika – Krupova u Esenu, izgrađena je 1815.godine. Pronalaskom Besemerovog konvertora (1855.godine), Simensonove peći (1856.godine) i Martinove peći (1865.godine), liv se mogao pretvoriti u čelik. Postoje razni metodi za obradu liva, pomoću sumpora (Tomas-Gilhristov postupak, 1876.godine), od početka XX veka koristi se i kiseonik, pa i struja (1914.godine).

Svet raspolaže rezervama, koje se ekonomski i tehnički mogu eksploatisati najmanje 250 godina. Na kraju XX veka, svetska proizvodnja iznosi preko 1 milijarde tona (obzirom da je sadržaj gvožđa u rudi manje-više visok, računa se samo izvađena ruda s visokim sadržajem gvožđa). Brazil je tada bio najveći svetski proizvođač (130 Mt), ispred Australije (99 Mt), Kine (73 Mt), Indije (45 Mt), Rusije (40 Mt) i SAD (37 Mt). Najveći tadašnji izvoznici, su države – Brazil (99 Mt), Australija (94 Mt) i Kanada (17 Mt) – svi su izvozili rudu s visokim sadržajem gvožđa. Veliki tadašnji uvoznici su industrijski regioni bez tih rezervi – EU (95 Mt) i Japan (80 Mt). U Evropi se od tada koristi i staro gvožđe, kao sirovina u industriji prerade gvožđa. Mesta za preradu gvožđa, vremenom su se promenila (ova industrija, u početku vezana za prisustvo uglja ili rude, dovela je u XIX veku, do stvaranja velikih industrijskih regiona ,,crnih krajeva,, Evrope – Midlend i Yorkshire u Velikoj Britaniji, sever Francuske), kao i region Pittsburgha u SAD. Od kraja XIX veka, Japanci uvode novinu stvarajući prvu primorsku industriju za obradu gvožđa. Ovakva izgradnja industrijskih objekata danas preovlađuje (u državama bez ove sirovine, koje su primorane da uvoze gvožđe i koks) – primorske luke su postale povlašćena mesta za crnu metalurgiju (kao Denkerk ili Fo-sir-Mer u Francuskoj).

Geografska raspoređenost proizvodnje gvožđa, znatno se promenila od početka XX veka. Iako je 1929.godine bilo 29 država koje su proizvodile čelik, 90% svetskog čelika proizvodio se u Severnoj Americi i Evropi. Šest država gorostasa (SAD, Japan, Francuska, Velika Britanija, Nemačka i SSSR) proizvode 1974.godine – 62,5% svetske proizvodnje čelika, a već 1997.godine (bez Ukrajne) – 52,5% svetske proizvodnje čelika. U XXI veku crna metalurgija postaje mnogo rasprostranjenija industrija (pojavili su se novi proizvođači, koji ponekad prevazilaze i bivše gorostase u sektoru). Kina, kao novi džin crne metalurgije, danas je najveći svetski proizvođač čelika (123 Mt), ispred SAD (97 Mt), i Japana (94 Mt). Brazil, Južna Koreja i Indija, danas zajedno daju 10% svetske proizvodnje čelika. Najveća fabrika nerđajučeg čelika je u Južnoj Africi (130 km od Pretorije). Južnokorejski Posko (27 Mt), postao je prvo preduzeće crne metalurgije u svetu, ispred kompanije Nippon Steel (24 Mt). Najavljenim fuzionisanjem kompanija – Usinor (Francuska), ARBED (Luksemburg) i Aceralia (Španija), EU bi trebala da stvori najveću multinacionalnu kompaniju u svetu. Sve ove kompanije, široko nadmašuju najbolju američku metaluršku multinacionalnu kompaniju US Steel (11 Mt, koja je na 11 mestu u svetu). Broj radnika u crnoj metalurgiji znatno je smanjen pre 40 godina (u Evropi, danas ima oko 312.000 zaposlenih u odnosu na 780.000 zaposlenih – 70-ih.godina XX veka). Nastojanja su u pravcu povećanja produktivnosti postrojenja, novim tehnologijama (kao što je postupak Miosotis – razrađen od strane kompanija Usinor i Tisen).

Potražnja proizvoda crne metalurgije je sve veća posle faze stagnacije. U periodu od 1960.-1970.godine, svetska crna metalurgija bila je u krizi, zbog sve većeg korišćenja zamena za čelik (aluminijuma i plastične mase, jer su glavni kupci bili – automobilska industrija, brodogradnja i građevinsrstvo). Konkurencija među proizvođačima dovela je do restrukturiranja industrije u svim državama (socijalni programi, smanjenje proizvodnje, tehničke inovacije…). Od 1993.godine, godišnja potražnja u svetu za čelikom je u porastu i iznosi oko 3-4%.