MULTINACIONALNE KOMPANIJE

Multinacionalna kompanija je firma, koja ima najmanje jednu filijalu za proizvodnju ili prodaju izvan svoje nacionalne teritorije (ova definicija se primenjuje i na banke). Ubrzanje multinacionalizacije poklapa se s početkom ekonomske krize – tehnička revolucija tražila je velike investicije, koje su mogle biti rentabilne samo na svetskom prostoru. Osnivanjem svojih filijala u više država, firme uvode nove proizvodne strukture koje prevazilaze nacionalne okvire (novi ekonomski prostor, koji prevazilazi prostor države-nacije, jeste multinacionalni prostor). Ekonomski odnosi koji se formiraju u tom novom prostoru, omogućavaju stvaranje svetske (globalne) ekonomije sa međunarodnom konkurencijom ne samo između preduzeća, već i između država (koje pokušavaju da privuku kapital i preduzeća) i radne snage (koja treba ostati konkurentna, kako bi sprečila izmeštanje daljeg razvoja multinacionalne kompanije iz svoje države). Da bi privukla preduzeća, država mora da obezbedi stabilnost svoje ekonomije u oblasti deviznog kursa, stope inflacije i poštovanje prava svojine. Država subvencijama pomaže preduzećima koja dolaze i omogućava im da smanje troškove proizvodnje, npr. ublažavanjem propisa o tržištu rada. Velika tražnja unutar države, predstavlja faktor za privlačenje multinacionalnih kompanija.

Direktne strane investicije (DSI) imaju veliki uticaj na zapošljavanje i razvoj. Multinacionalne firme otvaraju radna mesta u državi domaćinu na štetu svoje države porekla. Transferom svoje tehnologije i načina upravljanja iz jedne države u drugu, one pomažu državi domaćinu da postane produktivnija. Analiza posledica multinacionalnih kompanija po zapošljavanje je veoma kompleksna, jer su efekti, i pozitivni i negativni, i direktni i indirektni. Za sada ni jedna od studija nije omogućila da se izmeri globalan efekat multinacionalnih kompanija na zaposlenost. Međutim, poznato je da su ovi efekti slabi u poređenju s makroekonomskim faktorima koji određuju aktivnost svake države. Poznato je i da zaposlenost u multinacionalnim kompanijama raste sporije nego njihove rezerve DSI. Zapaža se da raste kapitalna intenzivnost (odnos kapitala prema broju zaposlenih) multinacionalnih kompanija, što ukazuje na sve veće korišćenje tehnologija i mašina na štetu rada. Brže se povećava zaposlenost u filijalama, nego u matičnim kućama. Da bi se izmerio uticaj multinacionalnih kompanija na državu porekla, trebalo bi uzeti u obzir zaposlenost u firmama koje su došle na nacionalnu teritoriju.

MEĐUNARODNA TRGOVINA

Međunarodna robna razmena dostiže najveći razvoj u XIX veku. U periodu od 1830.godine do 1913.godine, obim trgovinske razmene u svetskim okvirima, povećao se dvadeset puta. Pronalasci (parna mašina, motor sa unutrašnjim sagorevanjem i električna energija) omogućavaju da se smanje troškovi prevoza i olakšavaju razmenu. Rast stanovništva u svetu kao i obim proizvodnje, podstiču na međunarodnu trgovinu.

U XX veku, zahvaljujući velikoj ekonomskoj obnovi, ponovo dolazi do oživljavanja međunarodne trgovine, ali prvi svetski rat i kriza iz 30-ih godina, dovode do znatnog smanjenja trgovinske razmene. Sve veći protekcionizam samo pogoršava ekonomsku krizu. Trgovina u svetskim okvirima ponovo počinje da se odvija tek po završetku drugog svetskog rata, neposredno posle toga i privredni rast. Na slobodnu razmenu povoljno deluje osnivanje GATT-a. Ekonomska kriza, izazavana poremećajem međunarodnog monetarnog sistema početkom 70-ih godina XX veka i naftni udar 1973.godine vode ekonomije u stagflaciju (ekonomsku recesiju i inflaciju). Smanjen je obim međunarodne trgovine ali se ona ne ruši kao u vremenu krize iz 30-ih godina. Međutim, zbog krize i izbijanja u prvi plan zemalja s veoma malim troškovima proizvodnje (Japan u sektoru automobila i zemlje Jugoistočne Azije u tekstilnoj industriji), ponovo je uveden protekcionizam u vidu barijera bez tarifa, koji usporava rast međunarodne trgovine. Sredinom 80-ih godina XX veka, vezu trgovine među triom, Severna Amerika – Azija-Pacifik – Zapadna Evropa, zamenjuje vizija međunarodne trgovine odnosa Severa s Jugom, koja preovlađuje. U svakoj od tih zona, vode se pregovori o zaključivanju sporazuma o slobodnoj trgovinskoj razmeni ili o carinskim savezima.

Evropa tokom XIX veka, kao glavni trgovinski akter u svetu, realizujuje 70% od celokupne trgovinske razmene (Velika Britanija 20%, slede je Francuska i Nemačka), pri čemu se do kraja veka smanjuje učešće Velike Britanije i iznosi 14%, ali ona i dalje ostaje najotvorenija nacija za trgovinsku razmenu. Tokom XX veka, znatno se menja profil međunarodne trgovine. SAD izašavši iz rata ekonomski ojačane, dominiraju od 1950.godine svetskom trgovinom (32% od celokupnog izvoza u svetu), ispred Velike Britanije. Njihov udeo se smanjuje već 50-ih i 60-ih godina XX veka, dolaskom SR Nemačke i Japana na svetsko tržište, koji postaju druga i treća trgovinska sila u svetu. Karakteristična pojava za kraj XX veka, predstavlja sve veća uloga istočnoazijskih NIRD-a (Hongkong, Južna Koreja, Singapur i Tajvan), koje karakteriše snažan ritam privrednog rasta, koji se oslanja na praksu agresivne trgovine (glavno tržište su industrijski razvijene države). Tokom 90-ih godina XX veka, NIRD Azije (Tajland, Malezija i Indonezija sa Kinom), dobijaju sve više na značaju u međunarodnoj trgovinskoj razmeni.

Zašto države trguju jedna s drugom? Da li sve države imaju koristi od međunarodne trgovine? Zašto se određena država specijalizuje za izradu određenog proizvoda? Zašto neke države prevashodno razmenjuju identična dobra? Razni teoretičari odavno pokušavaju da nađu odgovore na ova pitanja. Jedna država raspolaže apsolutnom prednošću, kad može efikasnije od druge države, da proizvede određeno dobro. Za dve države je uvek korisno da međusobno trguju, pod uslovom da se svaka od njih specijalizuje za dobro koje ima najveću apsolutnu prednost ili najmanju apsolutnu nepovoljnost. Čak i da država proizvodi sva dobra efikasnije od drugih, ima interesa da proizvodi samo ono dobro u kome je mnogo efikasnija, dok realizaciju ostalih proizvoda prepusti drugim državama. To joj omogućava da proizvodi više i stvori dobit u trgovinskoj razmeni. Obzirom da podela dobiti zavisi od svetske tražnje, država koja se specijalizuje za proizvod koji se slabo traži, ima mali deo dobiti u svetskoj razmeni. Takođe, obzirom da komparativne prednosti zavise od troškova proizvodnje (od raspolaganja faktorima proizvodnje), država s više radne snage je jeftinjija i biće joj lakše da proizvodi robu, koja zahteva mnogo radne snage. Otvaranje međunarodne trgovine na ovaj način, dovodi do povećanja proizvodnje dobara čiji su faktori proizvodnje (mašine ili radna snaga) obilni. Tako da one države koje nemaju dovoljno faktora proizvodnje, postaju gubitnici prilikom otvaranja prema međunarodnoj trgovini.

Ovakve stare teorije su uvek aktualne. Prema teoriji komparativnih prednosti u interesu je jedne države, čak manje produktivne od druge, da se otvori za međunarodnu trgovinu. Postoje i situacije kada je poželjan protekcionizam, npr. kada se omogućava sticanje komparativnih prednosti ili ako je trgovinski deficit suviše veliki. Stvarnost međunarodne trgovine, ne potrvđuje uvek valjanost klasičnih teorija. SAD-u ne nedostaju mašine, ali one su dugo izvozile dobra za koja je radna snaga bila glavni faktor proizvodnje. Ovakvo objašnjenje leži u neofaktorskom pristupu proizvodnji, u kome postoje dva tipa radne snage – nekvalifikovana i kvalifikovana. Kvalifikovana radna snaga traži ulaganje kapitala. Pristup zvani ,,neotehnološki,, bavi se razmatranjem sposobnosti država da razvijaju nove proizvode, koje će samo one moći da proizvode izvesno vreme. Međunarodna trgovina prati životni vek proizvoda – izvoz počinje u fazi rasta proizvoda i zamenjuje se uvozom, kad drugim državama pođe za rukom, da kopiraju novo dobro i da ga efikasnije proizvedu, zahvaljujući npr. jeftinoj radnoj snazi. Zato je bitno za državu sa skupom radnom snagom, da stalno razvija nove proizvode.

Protekcionizam predstavlja politiku zaštite nacionalne proizvodnje od uvoza iz drugih država (može imati više oblika: carina, ograničenje uvoza, u vidu propisa ili administrativnih mera, subvencije…). Višestruko je delovanje protekcionizma na dobrobit države koja ga uvodi (protekcionizam u kraćem periodu je relativno dobar za oporavak ali ne i jači razvoj nacionalne privrede). Uprkos međunarodnim naporima da se protekcionizam smanji, idalje ga pojedine države koriste. Po završetku drugog svetskog rata, vlade (posebno, američka), žele da spreče povratak na situaciju iz 30-ih godina XX veka, kada je protekcionizam naneo veliku štetu privrednom rastu i međunarodnoj trgovini. Da bi se izbegao povratak na protekcionizam, utvrđena su tri cilja: stvaranje zakonom uređenog okvira za obezbeđenje međunarodnih trgovinskih odnosa; prihvatanje pravila za zaštitu od donošenja jednostranih odluka o ograničavanju razmene; postepeno ukidanje trgovačkih barijera (na tim principima osnovan je 1947.godine GATT – generalni sporazum o tarifama i trgovini, na konferenciji u Ženevi). Postepeno od običnog sporazuma, GATT postaje okvir za povremene pregovore o ubrzanju liberalizacije trgovinske razmene (pregovori se odvijaju u rundama i protežu se više godine). STO (svetska trgovinska organizacija) počinje sa radom 1995.godine, od kada rešava trgovinske sporove nastale među državama članicama.