DRŽAVE TREĆEG SVETA

70-ih godina XX veka, uspostavljena je hijerarhija među NIRD, državama proizvođačima nafte i najnerazvijenijim državama. Od tada su NIRD, države Jugoistočne Azije, Brazil, Indija, Meksiko, Argentina i Turska, čiji je razvoj sporiji i sa više prepreka od razvoja azijskih NIRD. Ovim državama mogu se dodati sve države u kojima je industrijalizacija u toku i čiji se dohodak po glavi stanovnika povećava (ove države realizuju veliki deo produkcije gotovih proizvoda i izvoz iz država Trećeg sveta tzv. ,,nova tržišta,,).

Nivo razvoja država Srednjeg Istoka (proizvođači nafte: Saudijska Arabija, Kuvajt, Oman, Ujedinjeni Arapski Emirati, Libija, Alžir i Venecuela), zavisi od evolucije cena sirove nafte i od načina na koji koriste rentu od nafte. Najmanje razvijene države (NRD) su najsiromašnije i one su na dnu svetske hijerarhijske lestvice dohotka po glavi stanovnika (300 $/godišnje i manje), najčešće su bez izlaza na more i izložene su dezertifikaciji (pretvaranju regiona u pustinju, pod dejstvom klimatskih ili ljudskih faktora), kao i prirodnim katastrofama – 49 država 2001.godine (od toga tri četvrtine u Africi).

Povećanje broja industrijski razvijenih država, među državama Trećeg sveta, značajna je karakteristika nove podele, koja je u suprotnosti sa osiromašenjem najnerazvijenijih država. Povećanje jaza između grupe država nije obavezno vezano za ekonomsku evoluciju. Problem postaje svetski, jer suprotnost najbogatijih i najsiromašnijih, pritisnutih bedom i glađu, dovodi do eksplozivnih situacija. Treći svet nejednako pogađa pad životnog standarda 80-ih godina XX veka u Subsaharskoj Africi, Srednjoj Aziji i Latinskoj Americi. Visoku stopu privrednog rasta (i životnog standarda) imaju samo države Istočne i Južne Azije.

Ekonomisti razvoja ukazivali su na začarane krugove nerazvijenosti i siromaštva. Prvi začarani krug je demografski. Demografski rast traži znatno povećanje strukturnih investicija (stan, obrazovanje, zdravstvo…), makar to bilo samo za održavanje životnog standarda. Ovakvim troškovima smanjuje se raspoloživi novac za proizvodne investicije u industriju (privredni rast je slab i siromaštvo opstaje i doprinosi visokom natalitetu, kako zbog nedostatka seksualnog obrazovanja, tako i zbog potrebe za radnom snagom u poljoprivredi). Drugi začarani krug je povezan sa ograničenošću tržišta (nizak dohodak dovodi do slabog nivoa potrošnje i smanjenog tržišta za preduzeća, koja ne žele da investiraju – pad produktivnosti ne omogućava povećanje plata). Treći začarani krug povezan je sa sistemom štednja – investicije. Zbog malog dohotka, subjekti ne mogu da štede i unutrašnji resursi nisu dovoljni za investicije – nema privrednog rasta bez investicija, niti povećanja dohotka bez privrednog rasta).

Bilo da se za pristup pitanju razvoja koriste pojmovi ,,dostizanje,, ili ,,začarani krugovi,, neosporno je da su društveni i politički faktori usporavali ,,dostizanje,, i da jačaju neminovan karakter ,,začaranih krugova,,. Države Trećeg sveta su dugo živele prema izvesnim društvenim normama i vrednostima (religija, obrazovni sistem…), slabo naklonjenim preduzetništvu, investiranju i privrednom rastu. Pogubni faktori su i politički, jer je neophodna uloga države, kako za strukturno uređenje (zdravstvo, obrazovanje…), tako i za finansiranje ulaganja u proizvodnju (industrijalizacija države). Takvi ciljevi se često realizuju preko javnog sektora, u kome ima korupcije i klijentelizma. Mogućnost da se dobra i usluge fakturišu javnim preduzećima iznad normalne cene, pogubna je za ulaganja u proizvodnju. Snažna carinska zaštita omogućava da se smanji konkurencija i da se poveća mogućnost nezakonitog bogaćenja. Tako, politička svera raspolaže sredstvom za pritisak, na svoje političke protivnike – dajući im mogućnost da koriste privilegije, vlast smanjuje privlačnu moć opozicije (kad ona nije zabranjena). Traganje za profitom putem korupcije, često znači povećan broj upravnih postupaka – malo-pomalo guši se svaka inicijativa. Postupajući na ovaj način, država gubi poštovanje koje uživa među svojim građanima, koji rade u privatnom sektoru ili su bez posla. Što je nezadovoljstvo veće, država pokušava sve više da nametne autoritet svog aparata, gušeći opoziciju i inicijative građana (povećavaju se rashodi koji opterećuju javni budžet i ograničava se sloboda izražavanja građana).

Posle drugog svetskog rata, veliki broj vlada najnerazvijenijih država, sprovodile su strategiju industrijalizacije kao ,,zamenu za uvoz,,. Izrađivali su se proizvodi u sopstvenoj državi, s ciljem da se podstakne domaća industrija robe široke potrošnje. S ekonomskog gledišta, zamena uvoza je skupa, jer je domaća industrija manje sposobna od industrije razvijenih država. Međutim, povećanje obima proizvodnje i širenje znanja u svim sektorima industrije (ista tehnologija i stručnost, koja se može koristiti u raznim sektorima), dovodi do poboljšanja performansi domaće industrije. Tada države uvode protekcionizam (povećanje carinskih tarifa, ograničenje uvoza… – kažnjavajući uvoz koji nije neophodan), odobravaju kredite sa malom kamatom i subvencije za industrijska preduzeća. U prvo vreme, ovakva strategija pokazuje se veoma efikasnom, jer omogućava brz rast industrije u državama Trećeg sveta. Međutim, zbog protekcionizma, domaće firme postaju sve manje konkurentne. Da bi se nastavilo s podsticanjem nove proizvodnje, dok je inflacija sve veća, uvoz postaje sve neophodniji i napušta se politika zatvaranja.

Strategija otvaranja, podstiče na industrijski izvoz putem državne intervencije (omogućava veću efikasnost u domaćoj proizvodnji i izlaganje međunarodnoj konkurenciji dobara). Odsustvo i slab nivo protekcionizma ne omogućava izvesnim preduzećima da stvaraju rentu, nego ih podstiče da dobit ostvaruju od produktivnosti. Kako su države Trećeg sveta imale brojnu radnu snagu, njihova industrija je imala komaprativnu (konkurentnu) prednost u radnoj snazi i slaboj dodatnoj vrednosti. Zahvaljujući izvozu, povećanju unutrašnjeg dohotka i postepenom ovladavanju stranom tehnologijom, ekonomije u razvoju su mogle da naprave ,,korak napred,, i da specijalizuju sektore sa većom dodatnom vrednošću. Efikasnost takve politike zahtevala je, da lokalno stanovništvo prihvati uslove rada (ponekad veoma teške) i da održi relativno visoku stopu štednje, kako bi se olakšalo ulaganje u preduzeća. Ali slaba rentabilnost pokrenutih projekata, povećanje troškova duga i sve ređe odobravanje kredita, dovode do problema prezaduženosti država.

MMF uspostavlja strategiju spasa i preduzima mere da teret duga bude podnošljiviji (odlaže se vraćanje dugova – reprogramiranjem), uz strukturno podešavanje (postizanje ravnoteže javnih finansija i spoljnih finansijskih obaveza). MMF se zalaže za smanjenje unutrašnje potražnje, povećanje kamatnih stopa, smanjenje javnih rashoda i sticanje potrebne konkurentnosti za izvoz. Iako olakšani, dugovi su idalje predstavljali teško breme za najsiromašnije države. Za njih nije bio dramatičan ukupan iznos duga, već odsustvo resursa za izvoz, koja ih lišavaju mogućnosti da vrate dugove. Zato se, povremeno, čuju predlozi i vode kampanje za delimično ili potpuno otpisivanje dugova najsiromašnijim državama (koji su 2000.godine iznosili, preko 2.500 milijardi dolara).

TEŽINA TRIJADE

Bogatstvo i ekonomska aktivnost nejednako su raspodeljeni. Mada se svetski bruto društveni proizvod (BDP) povećao više od tri puta u periodu od 1963.-1993.godine, iako je njegova raspodela evoluirala od države do države, razlike između razvijenih država i država trećeg sveta, ostaju izuzetno velike. Globalno, može se konstatovati da se udeo Zapadne Evrope i Severne Amerike, u svetskoj proizvodnji smanjio u korist država Azije i Okeanije. Blagi pad privrednog rasta u Evropi i SAD i napredak u Japanu i Jugoistočnoj Aziji (NIRD – nove industrijski razvijene države: Hongkong, Singapur, Tajvan, Kina…), popunio je prazninu u svetskoj privredi. Osim azijskih NIRD-a i nekih država Latinske Amerike (Kolumbija, Čile, Meksiko…), udeo država Trećeg sveta ostao je stabilan ili se smanjio.

U toku druge polovine XX veka, pojavila se nova regionalna sila Istočne Azije, dok se države Trećeg sveta i dalje ne razvijaju niti industrijalizuju, a situacija je sve gora u državama Istočne Evrope i bivšeg SSSR. Dominacija ekonomskim životom u svetu Trijade – SAD, Evropska unija i Azija-Pacifik, izrazito je uverljiva (ova trojka pokriva više od 70% svetskog bogatstva).