UGROŽENO ,,ZDRAVLJE,, PROIZVODNOG SEKTORA, JEDNA OD POSLEDICA DEINDUSTRIJALIZACIJE

Radnička klasa plaća ceh

Mi možda živimo u postindustrijskoj eri, gde su informacione tehnologije, biotehnologija i usluge postali motori ekonomskog rasta. Ali, države ignorišu „zdravlje“ proizvodnog sektora, na sopstvenu štetu. Usluge na bazi visoke tehnologije zahtevaju specijalne veštine i ne vode ka otvaranju velikog broja radnih mesta, zbog čega će njihov doprinos smanjenju stope nezaposlenosti zasigurno ostati ograničen. S druge strane, proizvodne delatnosti mogu da zaposle veliki broj radnika s prosečnim veštinama. Stoga, za većinu država taj domen ostaje značajan izvor zapošljavanja.

Nesumnjivo, proizvodnja daje šansu pripadnicima srednje klase širom sveta da razviju svoje sposobnosti. Bez dinamične proizvodne baze, društva su sklona deljenju na bogate i siromašne – na ljude koji imaju pristup stabilnim, dobro plaćenim, radnim mestima i one čiji su poslovi nesigurniji i životi manje bezbedni. Dakle, proizvodnja u krajnjoj liniji predstavlja preduslov za održanje demokratskog sistema.

Sjedinjene Države su proteklih decenija doživele proces postepene deindustrijalizacije, što predstavlja rezultat globalne konkurencije i tehnoloških promena. Od 1990. udeo proizvodnje u stopi zaposlenosti smanjen je za gotovo pet procentnih poena. Takav ishod ne bi predstavljao lošu vest da radna produktivnost i zarade nisu umnogome veće u tom segmentu nego u ostalim granama privrede – i to za, čak, 75 odsto. Sektor usluga, u kojem su se zaposlili ljudi koji su nekada radili u proizvodnji, veoma je raznolik. Ilustracije radi, finansije, osiguranje i davanje poslovnih usluga donose slične prihode kao proizvodne delatnosti, ali ne obezbeđuju radna mesta za mnogo ljudi. Trend otpuštanja radnika u proizvodnom sektoru Sjedinjenih Država intenziviran je posle 2000, a konkurencija na globalnom nivou je, verovatno, „krivac“ za to. Kao što je pokazala Megi Mek Milan, zaposlena u Institutu za istraživanje prehrambene industrije, postoji negativna korelacija između promena u proizvodnom sektoru Kine i SAD. Za razliku od Kine kojoj je taj segment predstavljao preduslov za povećanje stope zaposlenosti, Sjedinjene Države su zatvorile mnogo radnih mesta.

Brojke su još mračnije u Velikoj Britaniji, gde se stiče utisak da su pad proizvodnje gotovo s radošću prihvatili konzervativci, počev od Margaret Tačer do Dejvida Kamerona. Od 1990. do 2005. udeo tog sektora u ukupnoj stopi zaposlenosti smanjen je za sedam procentnih poena. Preusmeravanje radnika na radna mesta u manje produktivnim sektorima skupo je koštalo britansku ekonomiju. Proizvodna delatnost podjednako je značajna i za države u razvoju, jer može da obezbedi nekoliko miliona poslova za nekvalifikovane radnike, uglavnom žene, koje su prethodno bile zaposlene na poljoprivrednim posedima.

Industrijalizacija je predstavljala pokretačku snagu za munjevit rast južne Evrope tokom pedesetih i šezdesetih godina 20. veka, dok je isti proces zabeležen u narednoj deceniji u istočnoj i jugoistočnoj Aziji. Indija je nedavno preokrenula takav trend i počela da se oslanja na druge poslovne delatnosti, kao što je razvoj softvera, zbog čega su neki pomislili da ta država može da krene drugačijom stazom ekonomskog razvoja, odnosno da razvije sektor pružanja usluga. Ali, slabosti proizvodnog sektora koče privredni rast Indije i predstavljaju pretnju za održivost njenog razvoja. Sektor pružanja usluga u Indiji zapošljava radnike koji su na vrhu lestvice obrazovanja, ali je potrebno otvaranje i produktivnih radnih mesta za radnike sa slabijim kvalifikacija, što podrazumeva razvoj proizvodnih delatnosti. Za države u razvoju, unapređenje proizvodnje omogućava ne samo bolju raspodelu resursa već i druge dobiti koje će vremenom biti ostvarene. Dakle, moglo bi se reći da većina proizvodnih grana služi kao „pokretne stepenice“ koje vode ka brzom razvoju tehnologije.

Autor: Deni Rodrik, profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard
Izvor: sajt Danas.rs 24.08.2011.

NEJEDNAKOST

Mondijalizacija razmene dobara i kapitala, nije dovela do smanjenja nejednakosti među bogatim i siromašnim državama. Slab ili nikakav privredni rast, karakterističan je za 140 država u razvoju. Vrednost imovine trojice najbogatijih ljudi na svetu, veća je od ukupne vrednosti bruto domaćeg proizvoda (BDP) 45 najsiromašnijih država. Ukupan dogodak 20 najrazvijenijih država, veći je 35 puta od prosečnog dohotka 20 najsiromašnijih država. Za dvadeset godina, ovaj jaz se udvostručio. U svetu, 1,3 milijarde ljudi troši manje od jednog dolara dnevno i 3 milijarde ljudi manje od dva dolara dnevno.

Opstajanje ove nejednakosti, uprkos međunarodnoj liberalizaciji kapitala, u suprotnosti je s predviđanjima neoliberalnih modela. Prema tim modelima, marginalna produktivnost kapitala, veća je u državama u razvoju (jer je nastala sa malom dotacijom kapitala i svaka investirana jedinica kapitala dovodi do dodatne, dosta velike dobiti). Trebalo bi da se kapital industrijski razvijenih država, investira u države u razvoju, čime bi industrijalizacija u tim državama dovela do povećanja dohotka. Neoliberalni model predviđa više prepreka takvom htenju da se postigne zajednički cilj. Tržišta kapitala su nesavršena – banke i investitori daju novac na zajam samo pod uslovom da im se on vrati. Investiranje u države u razvoju, postalo je rizično zbog političkih događaja, klimatskih katastrofa ili zbog nedostatka iskustva u upravljanju investicionim projektima u tim državama. Investitori iz bogatih država investiraju, samo u neke države u razvoju i to u one koje raspolažu velikim ,,ljudskim kapacitetima,, (školovana i pismena radna snaga).

Proces industrijalizacije, posebno ako se odvija pod pokroviteljstvom strukturnih programa Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), može dovesti čak i do povećanja nejednakosti u pojedinim državama – industrijalizacija se sprovodi otvaranjem prema međunarodnoj razmeni, privatizacijom javnih preduzeća i smanjivanjem javnih rashoda, koji će dovesti do socijalnih nejednakosti u državama. Treba istaći i da je proces postizanja cilja spor, jer se krediti moraju vraćati s kamatom. Trebalo bi najmanje dva veka, da siromašne države dostignu bogate.

Plata je u svim industrijskim razvijenim državama, glavni izvor prihoda domaćinstva. Domaćinstva imaju i druge prihode osim plate – socijalna primanja, dohodak od samostalne delatnosti, prihod od imovine. Nejednakost u dohotku veća je od nejednakosti u platama – tako nezaposlenost dovodi najsiromašnije porodice u izuzetno tešku situaciju. Isto tako i prihod od imovine je nejednako raspoređen. Najsiromašnija domaćinstva imaju samo jednog člana, dok domaćinstva s visokim prihodom imaju više ukućana (prema tome, više plata – više dece). Ako se takav dohodak meri prema njegovoj veličini, indeks nejednakosti dohotka se smanjuje. I porez na dohodak dovodi do njegovog smanjenja (prihod najbogatijih domaćinstva, oporezovan je više od prihoda domaćinstva sa slabim dohotkom). Na svetskom nivou, procenjuje se da je dohodak ljudi na Zapadu, deset puta veći od dohotka jednog Kineza ili Indusa.

Da bi sprečila povećanje nejednakosti, država čini preraspodelu bogatstva. Ona prvo treba da spreči, da nejednakost u platama postane suviše velika i u tom cilju sprovodi politiku ,,čiste,, preraspodele. Jedan deo bogatstva najbogatijih domaćinstva, prenosi na najsiromašnija, preko poreza na dohodak ili poreza na dodatnu vrednost, koji omogućavaju da se finansiraju dečiji dodaci i druga socijalna davanja i naknade države za nezaposlene. U većini industrijski razvijenih država vrši se preraspodela prihoda domaćinstva koja imaju posao, na domaćinstva bez posla (osobe koje su ostale bez posla, penzioneri…). Paradoksalno je, da su zaposlene osobe koje najviše doprinose finansiranju ove preraspodele najbogatije, dok siromašne osobe plaćaju mali porez i društvo na njima štedi velika sredstva i kad su zaposlene (jer više ne mora da im isplaćuje nadoknadu za nezaposlenost). Država se treba starati da socijalna nejednakost osoba različitog pola i starosnog doba, bude što manja (i omogući društvenu mobilnost svih svojih građana). Ovakva preraspodela naziva se ,,efikasnom,, jer bi politika obrazovanja i sticanja stručnog znanja, trebala da omogući osobama iz siromašnih domaćinstava da steknu potrebna znanja neophodna za dobijanje većih plata. Ovako raznovrsna politika u nekim državama nije dovela do željenih rezultata, jer subvencije koje se daju školama u siromašnijim delovima grada, nisu značajnije doprinele razvoju sposobnosti njihovih đaka (jeftinjije rešenje, mešanje dece iz siromašnih kvartova s decom iz bolje stojećih delova grada, dalo je bolje rezultate).