POVRĆE U ISHRANI

Namirnice od povrća troše se sirove ili kuvane – u svežem stanju, konzervirane ili zamrznute. Često se pripremaju sa začinima i uglavnom se sole. Delovi biljke koji se koriste su – korenje i gomolji (šargarepa, bela repa, kozija brada, cvekla…), stabljike ili glavice (špargla, beli i crni luk…), lišće ili njegove peteljke (kupus, salata, spanać, praziluk, celer, blitva…), cvetovi ili cvasti (karfiol, artičoka…) i plodovi ili seme (paradajz, patlidžan, krastavac, bundeva, tikvice, mahunarke – pasulj, grašak, sočivo, bob…). Plodovi (seme), korenje i gomolji biljaka, koji imaju visok sadržaj skroba i šećera posebno su klasirani, ali se smatraju i koriste kao povrće.

Povrće tradicionalno gajeno oko gradova (zeleni pojas povrtlarstva), gaji se i pod vedrim nebom i u staklenim baštama – postoje regioni specijalizovani za određene vrste povrća (Bretanija – karfiol i artičoka, Pikardija – grašak, Gar – špargle…), kao i regioni u kojima se povrće gaji u zavisnosti od potrebe industrije. Ponuda svežeg povrća (kao i voća) zavisi od godišnjeg doba (sezone), ali mnogo manje nego u prošlosti. Razvile su se tehnike za proizvodnju povrća tokom cele godine (odabiranje ranih ili poznih kultura van sezone, forsiranje pod zaštitom plastičnih pokrivača ili u staklenim baštama) i uvoze se proizvodi iz klimatski povoljnijih svetskih regiona (Mediterana i Afrike).

Konzervirano ili zamrznuto povrće, takođe omogućava stalno raspolaganje povrćem. S vakumskim pakovanjem u plastičnoj ambalaži (kese ili posude), pojavili su se proizvodi ,,četvrtog asortimana,, – sveže povrće koje je pripremljeno, otrebljeno, oprano, isečeno i ponekad sterilizovano. Ovi novi proizvodi omogućavaju ponudu mešane salate, struganog i iseckanog povrća.

Povrće, često bogato vodom, ima slabu kaloričnu vrednost, ali njegova hranljivost potiče od bogatstva vitaminom C i provitaminom A, mineralnim solima (kalcijum, kalijum, magnezijum, gvožđe) i dosta visokog sadržaja prehrambenog vlakna.

Gajenje pečurki (micikultura) započelo je u XVIII veku (Francuska). Hranljivost pečurki je značajna, jer iako sadrže 90% vode, njihova suva materija je veoma bogata proteinima (aminokiselinama), nemaju dovoljno lipida i sadrže malo šećera (glukoze i manitola). Njihovo bogatstvo vitaminima (posebno vitaminima grupe – tiamin i riboflavin) i mineralnim solima (fosfor, kalijum, gvožđe i oligoelementi), daju malo kaloričnu, ali veoma korisnu namirnicu.

Povrće ima značajnu ulogu u varenju i sprečavanju nekih kancerogenih oboljenja digestivnog trakta i prema mišljenju nutricionista, moraju biti deo svakodnevne ishrane. Nekada su količine dobijene u malim baštama bile dovoljne, ali one su danas sve manje i takvo stanje je teško izmeniti. Povrća i voća u ishrani budućnosti ,,nikad dovoljno,, jer je potražnja za ,,zdravom hranom,, svuda u svetu, u konstantnom porastu.

NIRD U AZIJI

NIRD (nove industrijski razvijene države) u Aziji, imaju više sličnosti. U početnom stadijumu razvoja, njihova komparativna prednost zasnivala se na malim troškovima radne snage (većina su male države – njihov BDP nije veliki). Unutrašnje tržište pružalo je malo mogućnosti za prodaju proizvoda i preduzeća se se orijentisala na izvoz. Osvajanje novih tržišta bilo je od suštinskog značaja, ne samo za nabavku deviza, nego i za povećanje konkurentnosti preduzeća, koja se suočavaju s međunarodnom konkurencijom.

Danas je proces rada organizovan na relativno sličan način za sve NIRD. Privredni rast zasniva se na velikom povećanju industrijske radne snage (koja dolazi iz sektora poljoprivrede) i kapitala (zahvaljujući podršci koju država daje politici zaduživanja preduzeća), na štednim ulozima domaćinstva i na otvaranju prema stranom kapitalu (reč je o rastućoj mobilizaciji resursa – kapital, rad, koji su dugo ostali neiskorišćeni). U prvo vreme, poboljšanje proizvodnje i novi proizvodi, relativno su retki. Kako se odvijao proces industrijalizacije i osvajanja spoljnjih tržišta, velika potražnja radne snage dovodila je do povećanja plata (radnici su bili u stanju da biraju preduzeće, što je imalo više pozitivnih efekata). Usporava se razvoj nejednakosti i podstiće stanovništvo na opismenjavanje, školovanje i sticanje kvalifikacija. Pojavljuje se unutrašnja potražnja, kojom se povećava tržište za domaću proizvodnju, iako prioritet štednje zbog ogranićenja potrošačkih kredita koje je uvela država ili zbog opreznosti azijskih domaćinstva, ostaje značajan. Podstiču se preduzeća na traganje za većom efikasnošću troškova, putem ostvarivanja dobiti od produktivnosti, poboljšanjem tehnologije i izmeštanjem aktivnosti koje zahtevaju brojnu radnu snagu.

Država je ponekad na veoma autoritaran način, odigrala izuzetno značajnu ulogu u razvoju ekonomije u NIRD Azije (organizovala je obrazovanje stanovništva, sprovela reforme neophodne za lakši prelazak sa poljoprivrede na industriju, radi usmeravanja preduzeća na izvoz i za organizovanje diversifikacije azijske produkcije, koja je postala intenzivna u kvalifikovanom radu i kapitalu).

Azijske NIRD, mogu se podeliti u dve grupe. Prva se stvara početkom 60-ih godina XX veka (Hongkong, Singapur, Južna Koreja i Tajvan). Jeftina radna snaga predstavlja komparativnu prednost za izvoz, a sektori tekstila, elektronike ze široku namenu i metalnih artikala, dobijaju delove tržišta za izvoz. Ubrzo, privredni rast navodi preduzeća na zapošljavanje, radna snaga postaje ređa i plate se povećavaju. Komparativna prednost se postepeno smanjuje i pod pritiskom tržišta i države, preduzeća započinju dvostruku transformaciju. Opredeljuju se za proizvode koji su poslednja reč tehnike, koristeći stranu tehnologiju (pre svega japansku i američku), uvezenu preko ugovora o licenci ili direktnim investicijama (komparativni sektori – informatika, elektronika za široku namenu i hemija). Aktivnosti koje zahtevaju brojnu radnu snagu, bivaju izmeštene u države gde su troškovi radne snage ostali mali zbog odsustva industrijalizacije (Malezija, Filipini, Tajland i Indonezija, države su prijema ovih investicija, na koje će se nadovezati investicije iz Japana i SAD).

Direktno investiranje (multinacionalizacija kompanija) pomoglo je, industrijalizaciji i privrednom rastu preostalih poljoprivrednih država, koje su malo-pomalo postajale NIRD. Pred kraj XX veka, ekonomije azijskih država ulaze u finansijsku krizu, koja ih dovodi do devalvacije nacionalnih valuta i velikog smanjenja stope privrednog rasta. Azijski novac postaje idealna meta za međunarodne špekulacije, koje ga zdušno prodaju, centralne banke iscrpljuju devizne rezerve i uspostavljaju plivajući devizni kurs. Devalvacija se odražava negativno na dugove preduzećima i bankama. MMF nameće šok terapiju (povećanje kamatne stope, budžetski balans…), što dovodi do smanjenog poverenja, povećanja likvidacije preduzeća, povećanja nezaposlenosti i do pada potražnje. Od nedavno, azijske NIRD koriste devalvaciju svog novca i obnovu ekonomije na Zapadu – ponovo počinju da izvoze, dok privredni rast dostiže nivo iz vremena pre krize (7-8%, zavisno od države). Međutim, preduzeća su zadužena. Bankarski sektori su u slabašni (održavaju krizu), dok vlade država primoravaju velika preduzeća na restrukturiranje i preusmeravanje na manji broj aktivnosti.