PRIRODNA VLAKNA

Pamuk je travnata i žbunasta biljka (indijskog porekla), koja se gaji u tropskim regionima – njegovo zrno daje ulje, a plodovi paperje. Feničani su ga doneli na Siciliju, a Arapi u Španiju, ali pamuk intenzivnije počinje da se gaji krajem XVIII veka, u vreme kad su pronađene mašine za krunjenje i predenje. Veoma su raznolika podneblja, na kojima pamuk može da se gaji. U pogledu hemijskog sastava, njegovo vlakno je od čiste celuloze, s tragovima voska i masti i može biti – kratko, dugo i izuzetno dugo. Sirovi pamuk, predstavlja 82% svih prirodnih tekstilnih vlakana, proizvedenih u svetu krajem XX veka. Tri najveća svetska proizvođača sirovog pamuka – Kina, SAD i Indija, daju skoro 57% godišnje svetske proizvodnje. U okvirima kontinentalne proizvodnje, sirovi pamuk ostaje azijski proizvod (60% godišnje svetske proizvodnje). Trgovinska razmena sirovog vlakna u međunarodnim okvirima, dostiže 30% od godišnje svetske proizvodnje. SAD je vodeća država izvoznik sirovog pamuka (25% godišnjeg svetskog izvoza), ispred Uzbekistana (17% godišnjeg svetskog izvoza), dok je Azija kao kontinent (sa 38% godišnjeg svetskog izvoza) glavna zona snabdevanja međunarodnog tržita, ispred Severne Amerike (sa 27% godišnjeg svetskog izvoza). Države Azije postali su najveći svetski uvoznici sirovog pamuka (51% godišnjeg svetskog uvoza), posebno radi snabdevanja fabrika potrebnim sirovinama, koje su izgradile evropske multinacionalne kompanije (26% godišnjeg svetskod uzoza), jer je Evropska tekstilna industrija zapala u krizu krajem XX veka.

Ostala biljna vlakna, koja se gaje i proizvode su – lan (Azija i Evropa), juta (Azija), sisal (Južna Amerika) i konoplja (Azija i Evropa). Vlakno životinjskog porekla, daje ovčije runo (ovaj naziv često se odnosi na tekstilno vlakno drugih životinja – alpake, životinje slične lami, kamile, kašmirske koze, gvanaka, lame, angorskog zeca, koze moher, vikunje i jaka, koje daju u manjim količinama, veoma cenjeno tekstilno vlakno). U pogledu hemijskog sastava, vuna je proteinsko keratinsko vlakno, čije su glavne karakteristike – finoća, dužina, elastičnost i sposobnost za filcovanje. U svetskom stadu ovaca, na kraju XX veka, bilo je oko milijardu grla. Iako je u jednom trenutku Kina bila prva, Australija je uspela s blagom od 120 miliona grla, da ostane na svetskom vrhu usamljena, daleko ispred Kine i Novog Zeleanda. Dosta vune iznosi se na međunarodno tržište – oko 30% godišnje svetske proizvednje (najviše se razmenjuje, ako se računa efektivna razmenjena količina – runo sa masnom tvari). Obe države Okeanije (specijalizovane za sektor ovčarstva), ubedljivo vladaju izvoznim tržištem – sirove vune (Australija – 64% godišnjeg svetskog izvoza, i Novi Zeland – 7% godišnjeg svetskog izvoza); i odmašćene vune (Novi Zeland – 33,6% godišnjeg svetskog izvoza i Australija – 28,4% godišnjeg svetskog izvoza). U pogledu uvoza, od 94% ponude vune s masnom tvari, Evropa uvozi 46% i Azija 44%, dok od 90% ponude odmašćene vune, Azija uvozi 53% i Evropa 37%. Gajenje svilenih buba i izrada svile, kineskog su porekla (Kina se ovom delatnošću bavi od XVII veka i odavno je svetski monopolista u ovoj oblasti). Na kraju XX veka, ukupna proizvodnja svile u svetu iznosi oko 80.000 t (Kina 61%, Indija 19% i Severna Koreja 6%).

PRERADA DRVETA

Svetska proizvodnja drveta, deli se na drvo za loženje (proizvodi se i troši u tropskim državama) i na industrijsko drvo – oblici namenjeni za građevine u industrijski razvijenim državama (pre svega u Americi, gde se tradicionalno kuće grade od drveta). Nekoliko multinacionalnih firmi međusobno dele svetsko tržište, dok u državama EU preovlađuju mala i srednja preduzeća.

Drvna industrija prerađuje četinare i lišćarske vrste drveća – u drvo za građu, stolariju, lamperiju i umetničku stolariju, za prefabrikovane elemente i furnir. Usitnjavanjem drveta, dobijaju se komadi, koji će kasnije biti spojeni u kompaktnu masu (seku se daščice) ili panel za potrebe građevinarstva – izorel, biplak, panel sa dekorativnom površinom. Drvna industrija proizvodi i pastu od drveta, koja služi za proizvodnju papira, (drvo je osnovna sirovina 55,6%, u odnosu na reciklažu stare hartije 36,28% i na papir dobijen od drugih proizvoda 17%). Industrija za štavljenje, koristi koru hrasta i kestena, iz koje se ekstrakcijom dobijaju proizvodi za štavljenje. Celuloza koja se koristi u hemijskoj industriji (npr. proizvodnja celofana), dobija se od različitih vrsta drveća. Od alpskog i primorskog bora, dobija se terpentin. Pluta se pravi od kore plutinog hrasta i najviše se koristi za proizvodnju čepova. Farmaceutska industrija, dobija iz andskog kininovca lek kinin, sa svojstvima antipiretika (protiv malarije).

Svetska proizvodnja drvnih oblika, u zadnjoj deceniji XX veka, iznosila je 611 miliona kvadratnih metara – preovlađuju SAD (40 miliona kvadratnih metara), Kanada (18,3 miliona kvadratnih metara), Kina (10,4 miliona kvadratnih metara), Brazil (8,4 miliona kvadratnih metara) i Rusija (6,7 miliona kvadratnih metara). Najveći izvoznici drvenih oblika su – SAD, Rusija, Australija, Malezija, Čile i Novi Zeland. Glavni uvoznici su – Japan, s trećinom ukupne svetske proizvodnje (47 miliona kvadratnih metara od 123 miliona kvadratnih metara), Južna Koreja, Finska i Kina. Proizvodnja furnira iznosi 55,5 miliona kvadratnih metara, u kojoj dominira SAD (17 miliona kvadratnih metara), dok su Indonezija i Malezija najveći izvoznici.

VOĆE U ISHRANI

Voće je organ biljke, koji nastaje razvojem oplođenog cveta (sadrži – omotač, masu i seme). Svako voće koje se koristi u ishrani (preko stotinak vrsta i desetak hiljada sorti), odgovara ovoj definiciji ali je veoma različito po obliku, boji, strukturi, ukusu, poreklu i periodu komercijalizacije. Voće nema dovoljno proteina i masti, ali sadrži 5-20% šećera – glukozu, fruktozu, saharozu, skrob, pektin i celulozu. Takođe, voće sadrži razne vitamine i posebno vitamin C. Po značaju, voće je slično povrću, ali je u prednosti, jer ne mora da se sprema i uzima se u prirodnom stanju (sveže voće).

U voćarskoj proizvodnji, novine su stalne. One su uglavnom genetskog karaktera, ali mogu poticati i od uvođenja vrste koja nije postojala ranije u biloškom nasleđu države ili kontinenta (primer uvođenja kivija u Evropu, sredinom XX veka). Novina se može pojaviti posredstvom tehnike proizvodnje ili paradoksalno povratkom na tradicionalne tehnike. Među voćem koje se najviše gaji u okvirima biloške poljoprivrede jesu – jabuke, šljive i kruške.

U Agrume spadaju sledeće vrste voća – pomorandža, mandarina, limun, grejpfrut, cedrat… U tropsko (egzotično) voće, strano evropskoj tradiciji ishrane, spadaju sledeće vrste voća – banana, ananas, avokado, mango, kerimola (anona), papaja, zapota, mukokaz, liči, kaki, japanska datula… U voće sa košticama (semenkama) spadaju sledeće vrste voća – jabuka, kruška, breskva, kajsija, šljiva, trešnja… U crveno voće spadaju sledeće vrste voća – jagoda, malina, ribizla, crna ribizla… U koštunjavo voće (veoma bogato masnim materijama i proteinima, sadrži i šećer, vitamine – posebne iz grupe B i mineralne soli) spadaju sledeće vrste voća – orah, lešnik, badem… Ostalo voće je – dinja, lubenica, smokva, grožđe, urma, kivi…

Voće se prerađuje (u domaćinstvima i industrijski) na razne načine, radi očuvanja i kasnije potrošnje u različitim oblicima. Sokovi se prave i (u kartonskoj ili staklenoj ambalaži) prodaju, najviše od agruma i mogu biti prirodni, koncentrovani ili obliku sirupa. Od pojedinih vrsta voća, može se kuvanjem praviti džem, pekmez ili napraviti poneki nacionalni specijalitet. Takođe, pojedine vrste voća, pogodne su za kandiranje.