MEĐUNARODNA TRGOVINA

Međunarodna robna razmena dostiže najveći razvoj u XIX veku. U periodu od 1830.godine do 1913.godine, obim trgovinske razmene u svetskim okvirima, povećao se dvadeset puta. Pronalasci (parna mašina, motor sa unutrašnjim sagorevanjem i električna energija) omogućavaju da se smanje troškovi prevoza i olakšavaju razmenu. Rast stanovništva u svetu kao i obim proizvodnje, podstiču na međunarodnu trgovinu.

U XX veku, zahvaljujući velikoj ekonomskoj obnovi, ponovo dolazi do oživljavanja međunarodne trgovine, ali prvi svetski rat i kriza iz 30-ih godina, dovode do znatnog smanjenja trgovinske razmene. Sve veći protekcionizam samo pogoršava ekonomsku krizu. Trgovina u svetskim okvirima ponovo počinje da se odvija tek po završetku drugog svetskog rata, neposredno posle toga i privredni rast. Na slobodnu razmenu povoljno deluje osnivanje GATT-a. Ekonomska kriza, izazavana poremećajem međunarodnog monetarnog sistema početkom 70-ih godina XX veka i naftni udar 1973.godine vode ekonomije u stagflaciju (ekonomsku recesiju i inflaciju). Smanjen je obim međunarodne trgovine ali se ona ne ruši kao u vremenu krize iz 30-ih godina. Međutim, zbog krize i izbijanja u prvi plan zemalja s veoma malim troškovima proizvodnje (Japan u sektoru automobila i zemlje Jugoistočne Azije u tekstilnoj industriji), ponovo je uveden protekcionizam u vidu barijera bez tarifa, koji usporava rast međunarodne trgovine. Sredinom 80-ih godina XX veka, vezu trgovine među triom, Severna Amerika – Azija-Pacifik – Zapadna Evropa, zamenjuje vizija međunarodne trgovine odnosa Severa s Jugom, koja preovlađuje. U svakoj od tih zona, vode se pregovori o zaključivanju sporazuma o slobodnoj trgovinskoj razmeni ili o carinskim savezima.

Evropa tokom XIX veka, kao glavni trgovinski akter u svetu, realizujuje 70% od celokupne trgovinske razmene (Velika Britanija 20%, slede je Francuska i Nemačka), pri čemu se do kraja veka smanjuje učešće Velike Britanije i iznosi 14%, ali ona i dalje ostaje najotvorenija nacija za trgovinsku razmenu. Tokom XX veka, znatno se menja profil međunarodne trgovine. SAD izašavši iz rata ekonomski ojačane, dominiraju od 1950.godine svetskom trgovinom (32% od celokupnog izvoza u svetu), ispred Velike Britanije. Njihov udeo se smanjuje već 50-ih i 60-ih godina XX veka, dolaskom SR Nemačke i Japana na svetsko tržište, koji postaju druga i treća trgovinska sila u svetu. Karakteristična pojava za kraj XX veka, predstavlja sve veća uloga istočnoazijskih NIRD-a (Hongkong, Južna Koreja, Singapur i Tajvan), koje karakteriše snažan ritam privrednog rasta, koji se oslanja na praksu agresivne trgovine (glavno tržište su industrijski razvijene države). Tokom 90-ih godina XX veka, NIRD Azije (Tajland, Malezija i Indonezija sa Kinom), dobijaju sve više na značaju u međunarodnoj trgovinskoj razmeni.

Zašto države trguju jedna s drugom? Da li sve države imaju koristi od međunarodne trgovine? Zašto se određena država specijalizuje za izradu određenog proizvoda? Zašto neke države prevashodno razmenjuju identična dobra? Razni teoretičari odavno pokušavaju da nađu odgovore na ova pitanja. Jedna država raspolaže apsolutnom prednošću, kad može efikasnije od druge države, da proizvede određeno dobro. Za dve države je uvek korisno da međusobno trguju, pod uslovom da se svaka od njih specijalizuje za dobro koje ima najveću apsolutnu prednost ili najmanju apsolutnu nepovoljnost. Čak i da država proizvodi sva dobra efikasnije od drugih, ima interesa da proizvodi samo ono dobro u kome je mnogo efikasnija, dok realizaciju ostalih proizvoda prepusti drugim državama. To joj omogućava da proizvodi više i stvori dobit u trgovinskoj razmeni. Obzirom da podela dobiti zavisi od svetske tražnje, država koja se specijalizuje za proizvod koji se slabo traži, ima mali deo dobiti u svetskoj razmeni. Takođe, obzirom da komparativne prednosti zavise od troškova proizvodnje (od raspolaganja faktorima proizvodnje), država s više radne snage je jeftinjija i biće joj lakše da proizvodi robu, koja zahteva mnogo radne snage. Otvaranje međunarodne trgovine na ovaj način, dovodi do povećanja proizvodnje dobara čiji su faktori proizvodnje (mašine ili radna snaga) obilni. Tako da one države koje nemaju dovoljno faktora proizvodnje, postaju gubitnici prilikom otvaranja prema međunarodnoj trgovini.

Ovakve stare teorije su uvek aktualne. Prema teoriji komparativnih prednosti u interesu je jedne države, čak manje produktivne od druge, da se otvori za međunarodnu trgovinu. Postoje i situacije kada je poželjan protekcionizam, npr. kada se omogućava sticanje komparativnih prednosti ili ako je trgovinski deficit suviše veliki. Stvarnost međunarodne trgovine, ne potrvđuje uvek valjanost klasičnih teorija. SAD-u ne nedostaju mašine, ali one su dugo izvozile dobra za koja je radna snaga bila glavni faktor proizvodnje. Ovakvo objašnjenje leži u neofaktorskom pristupu proizvodnji, u kome postoje dva tipa radne snage – nekvalifikovana i kvalifikovana. Kvalifikovana radna snaga traži ulaganje kapitala. Pristup zvani ,,neotehnološki,, bavi se razmatranjem sposobnosti država da razvijaju nove proizvode, koje će samo one moći da proizvode izvesno vreme. Međunarodna trgovina prati životni vek proizvoda – izvoz počinje u fazi rasta proizvoda i zamenjuje se uvozom, kad drugim državama pođe za rukom, da kopiraju novo dobro i da ga efikasnije proizvedu, zahvaljujući npr. jeftinoj radnoj snazi. Zato je bitno za državu sa skupom radnom snagom, da stalno razvija nove proizvode.

Protekcionizam predstavlja politiku zaštite nacionalne proizvodnje od uvoza iz drugih država (može imati više oblika: carina, ograničenje uvoza, u vidu propisa ili administrativnih mera, subvencije…). Višestruko je delovanje protekcionizma na dobrobit države koja ga uvodi (protekcionizam u kraćem periodu je relativno dobar za oporavak ali ne i jači razvoj nacionalne privrede). Uprkos međunarodnim naporima da se protekcionizam smanji, idalje ga pojedine države koriste. Po završetku drugog svetskog rata, vlade (posebno, američka), žele da spreče povratak na situaciju iz 30-ih godina XX veka, kada je protekcionizam naneo veliku štetu privrednom rastu i međunarodnoj trgovini. Da bi se izbegao povratak na protekcionizam, utvrđena su tri cilja: stvaranje zakonom uređenog okvira za obezbeđenje međunarodnih trgovinskih odnosa; prihvatanje pravila za zaštitu od donošenja jednostranih odluka o ograničavanju razmene; postepeno ukidanje trgovačkih barijera (na tim principima osnovan je 1947.godine GATT – generalni sporazum o tarifama i trgovini, na konferenciji u Ženevi). Postepeno od običnog sporazuma, GATT postaje okvir za povremene pregovore o ubrzanju liberalizacije trgovinske razmene (pregovori se odvijaju u rundama i protežu se više godine). STO (svetska trgovinska organizacija) počinje sa radom 1995.godine, od kada rešava trgovinske sporove nastale među državama članicama.

DRŽAVE TREĆEG SVETA

70-ih godina XX veka, uspostavljena je hijerarhija među NIRD, državama proizvođačima nafte i najnerazvijenijim državama. Od tada su NIRD, države Jugoistočne Azije, Brazil, Indija, Meksiko, Argentina i Turska, čiji je razvoj sporiji i sa više prepreka od razvoja azijskih NIRD. Ovim državama mogu se dodati sve države u kojima je industrijalizacija u toku i čiji se dohodak po glavi stanovnika povećava (ove države realizuju veliki deo produkcije gotovih proizvoda i izvoz iz država Trećeg sveta tzv. ,,nova tržišta,,).

Nivo razvoja država Srednjeg Istoka (proizvođači nafte: Saudijska Arabija, Kuvajt, Oman, Ujedinjeni Arapski Emirati, Libija, Alžir i Venecuela), zavisi od evolucije cena sirove nafte i od načina na koji koriste rentu od nafte. Najmanje razvijene države (NRD) su najsiromašnije i one su na dnu svetske hijerarhijske lestvice dohotka po glavi stanovnika (300 $/godišnje i manje), najčešće su bez izlaza na more i izložene su dezertifikaciji (pretvaranju regiona u pustinju, pod dejstvom klimatskih ili ljudskih faktora), kao i prirodnim katastrofama – 49 država 2001.godine (od toga tri četvrtine u Africi).

Povećanje broja industrijski razvijenih država, među državama Trećeg sveta, značajna je karakteristika nove podele, koja je u suprotnosti sa osiromašenjem najnerazvijenijih država. Povećanje jaza između grupe država nije obavezno vezano za ekonomsku evoluciju. Problem postaje svetski, jer suprotnost najbogatijih i najsiromašnijih, pritisnutih bedom i glađu, dovodi do eksplozivnih situacija. Treći svet nejednako pogađa pad životnog standarda 80-ih godina XX veka u Subsaharskoj Africi, Srednjoj Aziji i Latinskoj Americi. Visoku stopu privrednog rasta (i životnog standarda) imaju samo države Istočne i Južne Azije.

Ekonomisti razvoja ukazivali su na začarane krugove nerazvijenosti i siromaštva. Prvi začarani krug je demografski. Demografski rast traži znatno povećanje strukturnih investicija (stan, obrazovanje, zdravstvo…), makar to bilo samo za održavanje životnog standarda. Ovakvim troškovima smanjuje se raspoloživi novac za proizvodne investicije u industriju (privredni rast je slab i siromaštvo opstaje i doprinosi visokom natalitetu, kako zbog nedostatka seksualnog obrazovanja, tako i zbog potrebe za radnom snagom u poljoprivredi). Drugi začarani krug je povezan sa ograničenošću tržišta (nizak dohodak dovodi do slabog nivoa potrošnje i smanjenog tržišta za preduzeća, koja ne žele da investiraju – pad produktivnosti ne omogućava povećanje plata). Treći začarani krug povezan je sa sistemom štednja – investicije. Zbog malog dohotka, subjekti ne mogu da štede i unutrašnji resursi nisu dovoljni za investicije – nema privrednog rasta bez investicija, niti povećanja dohotka bez privrednog rasta).

Bilo da se za pristup pitanju razvoja koriste pojmovi ,,dostizanje,, ili ,,začarani krugovi,, neosporno je da su društveni i politički faktori usporavali ,,dostizanje,, i da jačaju neminovan karakter ,,začaranih krugova,,. Države Trećeg sveta su dugo živele prema izvesnim društvenim normama i vrednostima (religija, obrazovni sistem…), slabo naklonjenim preduzetništvu, investiranju i privrednom rastu. Pogubni faktori su i politički, jer je neophodna uloga države, kako za strukturno uređenje (zdravstvo, obrazovanje…), tako i za finansiranje ulaganja u proizvodnju (industrijalizacija države). Takvi ciljevi se često realizuju preko javnog sektora, u kome ima korupcije i klijentelizma. Mogućnost da se dobra i usluge fakturišu javnim preduzećima iznad normalne cene, pogubna je za ulaganja u proizvodnju. Snažna carinska zaštita omogućava da se smanji konkurencija i da se poveća mogućnost nezakonitog bogaćenja. Tako, politička svera raspolaže sredstvom za pritisak, na svoje političke protivnike – dajući im mogućnost da koriste privilegije, vlast smanjuje privlačnu moć opozicije (kad ona nije zabranjena). Traganje za profitom putem korupcije, često znači povećan broj upravnih postupaka – malo-pomalo guši se svaka inicijativa. Postupajući na ovaj način, država gubi poštovanje koje uživa među svojim građanima, koji rade u privatnom sektoru ili su bez posla. Što je nezadovoljstvo veće, država pokušava sve više da nametne autoritet svog aparata, gušeći opoziciju i inicijative građana (povećavaju se rashodi koji opterećuju javni budžet i ograničava se sloboda izražavanja građana).

Posle drugog svetskog rata, veliki broj vlada najnerazvijenijih država, sprovodile su strategiju industrijalizacije kao ,,zamenu za uvoz,,. Izrađivali su se proizvodi u sopstvenoj državi, s ciljem da se podstakne domaća industrija robe široke potrošnje. S ekonomskog gledišta, zamena uvoza je skupa, jer je domaća industrija manje sposobna od industrije razvijenih država. Međutim, povećanje obima proizvodnje i širenje znanja u svim sektorima industrije (ista tehnologija i stručnost, koja se može koristiti u raznim sektorima), dovodi do poboljšanja performansi domaće industrije. Tada države uvode protekcionizam (povećanje carinskih tarifa, ograničenje uvoza… – kažnjavajući uvoz koji nije neophodan), odobravaju kredite sa malom kamatom i subvencije za industrijska preduzeća. U prvo vreme, ovakva strategija pokazuje se veoma efikasnom, jer omogućava brz rast industrije u državama Trećeg sveta. Međutim, zbog protekcionizma, domaće firme postaju sve manje konkurentne. Da bi se nastavilo s podsticanjem nove proizvodnje, dok je inflacija sve veća, uvoz postaje sve neophodniji i napušta se politika zatvaranja.

Strategija otvaranja, podstiče na industrijski izvoz putem državne intervencije (omogućava veću efikasnost u domaćoj proizvodnji i izlaganje međunarodnoj konkurenciji dobara). Odsustvo i slab nivo protekcionizma ne omogućava izvesnim preduzećima da stvaraju rentu, nego ih podstiče da dobit ostvaruju od produktivnosti. Kako su države Trećeg sveta imale brojnu radnu snagu, njihova industrija je imala komaprativnu (konkurentnu) prednost u radnoj snazi i slaboj dodatnoj vrednosti. Zahvaljujući izvozu, povećanju unutrašnjeg dohotka i postepenom ovladavanju stranom tehnologijom, ekonomije u razvoju su mogle da naprave ,,korak napred,, i da specijalizuju sektore sa većom dodatnom vrednošću. Efikasnost takve politike zahtevala je, da lokalno stanovništvo prihvati uslove rada (ponekad veoma teške) i da održi relativno visoku stopu štednje, kako bi se olakšalo ulaganje u preduzeća. Ali slaba rentabilnost pokrenutih projekata, povećanje troškova duga i sve ređe odobravanje kredita, dovode do problema prezaduženosti država.

MMF uspostavlja strategiju spasa i preduzima mere da teret duga bude podnošljiviji (odlaže se vraćanje dugova – reprogramiranjem), uz strukturno podešavanje (postizanje ravnoteže javnih finansija i spoljnih finansijskih obaveza). MMF se zalaže za smanjenje unutrašnje potražnje, povećanje kamatnih stopa, smanjenje javnih rashoda i sticanje potrebne konkurentnosti za izvoz. Iako olakšani, dugovi su idalje predstavljali teško breme za najsiromašnije države. Za njih nije bio dramatičan ukupan iznos duga, već odsustvo resursa za izvoz, koja ih lišavaju mogućnosti da vrate dugove. Zato se, povremeno, čuju predlozi i vode kampanje za delimično ili potpuno otpisivanje dugova najsiromašnijim državama (koji su 2000.godine iznosili, preko 2.500 milijardi dolara).

NIRD U AZIJI

NIRD (nove industrijski razvijene države) u Aziji, imaju više sličnosti. U početnom stadijumu razvoja, njihova komparativna prednost zasnivala se na malim troškovima radne snage (većina su male države – njihov BDP nije veliki). Unutrašnje tržište pružalo je malo mogućnosti za prodaju proizvoda i preduzeća se se orijentisala na izvoz. Osvajanje novih tržišta bilo je od suštinskog značaja, ne samo za nabavku deviza, nego i za povećanje konkurentnosti preduzeća, koja se suočavaju s međunarodnom konkurencijom.

Danas je proces rada organizovan na relativno sličan način za sve NIRD. Privredni rast zasniva se na velikom povećanju industrijske radne snage (koja dolazi iz sektora poljoprivrede) i kapitala (zahvaljujući podršci koju država daje politici zaduživanja preduzeća), na štednim ulozima domaćinstva i na otvaranju prema stranom kapitalu (reč je o rastućoj mobilizaciji resursa – kapital, rad, koji su dugo ostali neiskorišćeni). U prvo vreme, poboljšanje proizvodnje i novi proizvodi, relativno su retki. Kako se odvijao proces industrijalizacije i osvajanja spoljnjih tržišta, velika potražnja radne snage dovodila je do povećanja plata (radnici su bili u stanju da biraju preduzeće, što je imalo više pozitivnih efekata). Usporava se razvoj nejednakosti i podstiće stanovništvo na opismenjavanje, školovanje i sticanje kvalifikacija. Pojavljuje se unutrašnja potražnja, kojom se povećava tržište za domaću proizvodnju, iako prioritet štednje zbog ogranićenja potrošačkih kredita koje je uvela država ili zbog opreznosti azijskih domaćinstva, ostaje značajan. Podstiču se preduzeća na traganje za većom efikasnošću troškova, putem ostvarivanja dobiti od produktivnosti, poboljšanjem tehnologije i izmeštanjem aktivnosti koje zahtevaju brojnu radnu snagu.

Država je ponekad na veoma autoritaran način, odigrala izuzetno značajnu ulogu u razvoju ekonomije u NIRD Azije (organizovala je obrazovanje stanovništva, sprovela reforme neophodne za lakši prelazak sa poljoprivrede na industriju, radi usmeravanja preduzeća na izvoz i za organizovanje diversifikacije azijske produkcije, koja je postala intenzivna u kvalifikovanom radu i kapitalu).

Azijske NIRD, mogu se podeliti u dve grupe. Prva se stvara početkom 60-ih godina XX veka (Hongkong, Singapur, Južna Koreja i Tajvan). Jeftina radna snaga predstavlja komparativnu prednost za izvoz, a sektori tekstila, elektronike ze široku namenu i metalnih artikala, dobijaju delove tržišta za izvoz. Ubrzo, privredni rast navodi preduzeća na zapošljavanje, radna snaga postaje ređa i plate se povećavaju. Komparativna prednost se postepeno smanjuje i pod pritiskom tržišta i države, preduzeća započinju dvostruku transformaciju. Opredeljuju se za proizvode koji su poslednja reč tehnike, koristeći stranu tehnologiju (pre svega japansku i američku), uvezenu preko ugovora o licenci ili direktnim investicijama (komparativni sektori – informatika, elektronika za široku namenu i hemija). Aktivnosti koje zahtevaju brojnu radnu snagu, bivaju izmeštene u države gde su troškovi radne snage ostali mali zbog odsustva industrijalizacije (Malezija, Filipini, Tajland i Indonezija, države su prijema ovih investicija, na koje će se nadovezati investicije iz Japana i SAD).

Direktno investiranje (multinacionalizacija kompanija) pomoglo je, industrijalizaciji i privrednom rastu preostalih poljoprivrednih država, koje su malo-pomalo postajale NIRD. Pred kraj XX veka, ekonomije azijskih država ulaze u finansijsku krizu, koja ih dovodi do devalvacije nacionalnih valuta i velikog smanjenja stope privrednog rasta. Azijski novac postaje idealna meta za međunarodne špekulacije, koje ga zdušno prodaju, centralne banke iscrpljuju devizne rezerve i uspostavljaju plivajući devizni kurs. Devalvacija se odražava negativno na dugove preduzećima i bankama. MMF nameće šok terapiju (povećanje kamatne stope, budžetski balans…), što dovodi do smanjenog poverenja, povećanja likvidacije preduzeća, povećanja nezaposlenosti i do pada potražnje. Od nedavno, azijske NIRD koriste devalvaciju svog novca i obnovu ekonomije na Zapadu – ponovo počinju da izvoze, dok privredni rast dostiže nivo iz vremena pre krize (7-8%, zavisno od države). Međutim, preduzeća su zadužena. Bankarski sektori su u slabašni (održavaju krizu), dok vlade država primoravaju velika preduzeća na restrukturiranje i preusmeravanje na manji broj aktivnosti.

INDUSTRIJSKI RAZVIJENE DRŽAVE

Bez obzira na prihvaćeni kriterijum za klasifikaciju (BDP), na vrhu svetske hijerarhije, nalaze se industrijski razvijene države. U svakoj od tih država, udeo industrije u celokupnoj proizvodnji u stalnom je opadanju. Sektor usluga biće verovatno u XXI veku, osnovni kriterijum za uspostavljanje ekonomske hijerarhije. Industrija nalazi nova tržišta u razvoju usluga, tako da industrijska dobra osvajaju ovaj sektor (npr. kancelarijski materijal). Pojam ,,industrijski potencijal,, i dalje je od velikog značaja. Tako su krajem 90-ih godina XX veka, najveće ekonomske sile sveta, sedam članova G7 – SAD, Japan, Nemačka, Francuska, Italija, Velika Britanija i Kanada (u ovoj klasifikaciji po državama nisu uzeti u obzir regionalni podaci koji početkom XXI veka, redefinišu vrh ekonomske hijerarhije – relativan gubitak američke hegemonije, izbijanje na površinu novih industrijskih razvijenih država Azije i ujedinjenje evropskog ekonomskog prostora).

Američka ekonomija zauzima prvo mesto u svetu (prema industrijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji, iako sektor usluga obuhvata tri četvrtine). Japan je prvi izvoznik gotovih proizvoda u svetu i Japanske firme i banke su veoma prisutne u stranim zemljama – Aziji, SAD i Evropi. Krajem XX veka do Azijske strukturne krize (i pucanja Japanskog finansijskog mehura), Japan predstavlja s Kinom i novim industrijski razvijenim državama Jugoistočne Azije, najdinamičniji stožer industrijskog rasta. Industrijska i bankarska sila, veliki izvoznik opreme, Nemačka je treća ekonomska sila posle SAD i Japana. Ona je posebno prisutna u sektorima prerade gvožđa, elektromehanike, proizvodnje automobila, elektronike i hemije. Iako je ponovno ujedinjenje Nemačke 1990.godine izazvalo ekonomske poteškoće, Nemačka i Francuska kao i mnoge druge države kontinentalne Evrope, pate više od strukturnog debalansa (obaveze prema društvu su suviše veliko breme za privredu), nego od konjukturne krize.

Odsustvo preduzimačkog duha i neefikasnost tržišta kapitala za nova preduzeća, sprečavaju neophodne promene na tržištu, koje bi se mogle komercijalizovati. Kao i nemačka, francuska ekonomija gleda s puno nade u evro (od koga se očekuje veći privredni rast i puna zaposlenost stanovništva EU). Velika Britanija je dominirala u svetu do XIX veka, jer su rušenje njenog kolonijalnog carstva i gubitak konkurentnosti njene industrije, oslabili njenu ekonomsku moć, ali njeni aduti su idalje uspešne multinacionalne kompanije za hemiju i agroprehrambene proizvode kao i finansijska moć Londonskog tržišta. Međutim, kao i u SAD, u Velikoj Britaniji se povećava nejednakost u dohotku (uprkos padu nezaposlenosti) i siromašnih je sve više, jer povećana fleksibilnost utiče na smanjenje plata.

TEŽINA TRIJADE

Bogatstvo i ekonomska aktivnost nejednako su raspodeljeni. Mada se svetski bruto društveni proizvod (BDP) povećao više od tri puta u periodu od 1963.-1993.godine, iako je njegova raspodela evoluirala od države do države, razlike između razvijenih država i država trećeg sveta, ostaju izuzetno velike. Globalno, može se konstatovati da se udeo Zapadne Evrope i Severne Amerike, u svetskoj proizvodnji smanjio u korist država Azije i Okeanije. Blagi pad privrednog rasta u Evropi i SAD i napredak u Japanu i Jugoistočnoj Aziji (NIRD – nove industrijski razvijene države: Hongkong, Singapur, Tajvan, Kina…), popunio je prazninu u svetskoj privredi. Osim azijskih NIRD-a i nekih država Latinske Amerike (Kolumbija, Čile, Meksiko…), udeo država Trećeg sveta ostao je stabilan ili se smanjio.

U toku druge polovine XX veka, pojavila se nova regionalna sila Istočne Azije, dok se države Trećeg sveta i dalje ne razvijaju niti industrijalizuju, a situacija je sve gora u državama Istočne Evrope i bivšeg SSSR. Dominacija ekonomskim životom u svetu Trijade – SAD, Evropska unija i Azija-Pacifik, izrazito je uverljiva (ova trojka pokriva više od 70% svetskog bogatstva).