RIBOLOV I AKVAKULTURA

Čovek lovi ili uzgaja za svoju ishranu veoma veliki broj životinjskih vrsta, koje žive u vodenoj sredini – ribe 83% i ljuskare, glavonošce i ostale mekušce 17% (jastog, langust, kraba, morski i rečni rakovi… sipa, lignja… ostrige, dagnje, školjke…). U morskoj vodi se lovi ili uzgaja 62% ribe, u slatkoj vodi 21%. Okeani pokrivaju 70% površine Zemlje, ne računajući vode u kontinentalnom delu – što predstavlja ogromno živo skladište namirnica, s obnovljivim resursima. Doprinos vodene sredine ljudskoj ishrani je veoma skroman, na nivou planete krajem XX veka – proizvodi vodenih životinja daju samo 5,6% ukupnih proteina zastupljenih u prehrambenom svetskom bilansu i 15,4% svih životinjskih proteina.

Evolucija hvatanja riba, zabrinjava izvesne posmatrače (za četiri decenije, obim ulovljene ribe, uvećao se pet puta), ali zato akvakultura obećava. Ribolov je aktivnost uzimanja dela živih resursa koji se obnavljaju, ali prema kojima se valja razumno odnositi, jer postoji opasnost da budi isrpljeni. Osim zaliha ribe na pučini koje su dosta dobro sačuvane, većina resursa pristupačnih ribarima u svetu, u potpunosti je eksploatisana, za pojedine vrste riba i preeksploatisana. Dva osnovna objašnjenja za ovakvu situaciju su – suviše veliki kapaciteti za hvatanje ribe u odnosu na raspoložive zalihe i mnogo ulovljenih primeraka mlade ribe svih vrsta. Stručnjaci smatraju da ne postoje drugi veliki resursi, da bi se ribarima moglo dozvoliti da love veće količine nego do sada (ovakva dijagnoza, opravdava sve strože propise u nacionalnim, evropskim i svetskim okvirima).

Korišćenje okeana i njegovih resursa, dugo je bilo uređeno po principu slobode mora – svako je imao slobodan pristup izvan uzanih graničnih pojasa (3-12 morskih milja), u kojima važe nacionalni zakoni. Konvencijom UN o pravu mora iz 1982.godine, definisane su IEZ (isključive ekonomske zone) i zone ribolova obalskih država proširuju se na 200 morskih milja, uz obavezu da se te države pridržavaju propisa o ulovljenim količinama (nakon ove konvencije EU je donela puno propisa, s ciljem da se ograniče kapaciteti za ulov, kao i lov mladih riba – propisi o veličini otvora na mrežama, o uvođenju sezone lova, o zaštićenim zonama…). Cilj ovih mera je očuvanje resursa i zaštita od zloupotreba u ribarenju. Ribari ih međutim, osećaju kao prinudu koja im smeta, na kraći rok u obavljanju svoje delatnosti.

Akvakultura je aktivnost, koja se koristi od davnina (sastoji se u stvaranju jedinice za uzgoj, u kojoj su faktori proizvodnje manje-više savladani). Postoje tri vrste akvakulture – za morske ribe, za slatkovodne ribe i za ljuskare, glavonošce i druge mekušce. Međutim, za sada se ne uzgajaju sve vrste koje žive u vodenoj sredini. Uzgajaju se uglavnom pastrmke (rečna salmonikultura – EU proizvodi dve trećine godišnje svetske proizvodnje rečne pastrmke – najviše u Francuskoj; u morskoj salmonikulturi EU, koja iznosi jednu trećinu godišnje svetske proizvodnje, preovlađuje uzgoj atlanskog lososa – najviše u Norveškoj ). Od rečnih riba, uzgajaju se – mrena i orada (mediteranske države – 70% u plivajučim kavezima i 15% u betonskim basenima) u količini dva puta većoj od ulova; tilipije u međutropskim zonama – najviše u Aziji (Kini, Filipinima, Indoneziji i Tajlandu); som u SAD-u (Misisipiju, Arkanzasu i Alabami – som je kao vodeni proizvod na trećem mestu). Od ukupne godišnje svetske proizvodnje i dalje 70% morskih rakova potiče od ribolova u zavisnosti od zone (ulov u toplijim zonama Meksičkog zaliva, jednak je ulovu u hladnim vodama Severa – Grenlanda, Islanda, Norvrške i Kanade).

Do velikog razvoja uzgajanja rakova došlo je na početku XXI veka, pri čemu se očekuje izjednačavanje količine ulovljenih i uzgajanih morskih rakova (150 država se bavi delatnošću uzgoja morskih rakova, od čega dvadesetak daju 90% godišnje svetske proizvodnje – većina su azijske države: Tajland, Indonezija, Kina, Indija… , ali drugi svetski proizvođač iz Latinske Amerike – Ekvador sa 25% godišnje svetske proizvodnje, predstavlja svetski uzor). Mnogo obećava i tehnika ,,morske ispaše,, koja se sastoji od dobijanja malih riba u zatvorenom prostoru, koje se potom puštaju u reku kada dostignu određeni uzrast, odakle će stići do mora, s nadom da će se u vreme migracije, vratiti u reku kao odrasle ribe.