ULJA BILJNOG POREKLA

Kod biljaka – snabdevača uljem (uljarica), lipidne rezerve najčešće se nalaze u zrnu – soje, pamuka, uljane repice, kikirikija… ili u jezgru koje obavija košticu ploda – masline, kokosa, palme… Soja je daleko prvi isporučilac sačme iz koje se dobija ulje (50% godišnje svetske proizvodnje), u odnosu na ostala zrna jednogodišnjih kultura. Ona bi trebala da sačuva veliki udeo na globalnom tržitu, jer su se na početku XXI veka izdvojila tri veoma dinamična polova na međunarodnom tržištu soje – SAD, Kina i države Južne Amerike (Brazil, Argentina, Paragvaj…). Evropa i ostatak sveta, ne mogu da prate ovu trku.

Pamuk je idalje drugi izvor uljanih zrna, proizvedenih u plodu (13% godišnje svetske proizvodnje ulja). Azija proizvodi dve trećine svetskog pamuka (na čelu sa Kinom, Indijom i Pakistanom). Grupa država Severne i Južne Amerike je na drugom mestu (na čelu sa SAD). Čitav Afrički kontinent je na trećoj poziciji u globalnoj proizvodnji pamuka (na čelu sa Egiptom). Dinamika razvoja proizvodnje pamuka se samo udvostručila, za razliku od soje, koja se na početku XXI veka zahuktala i povećala čak pet puta. Uljana repica je imala skromnu poziciju na međunarodnom tržištu, ali bi trebala da dostigne godišnju svetsku proizvodnju i razmenu pamuka i preuzme mu drugu poziciju ,,uljarice,,. Za 50 godina, njena proizvodnja se povećala 50 puta, dok je proizvodnja soje povećana samo 10 puta. U tome prednjače države izvoznici, koje plasiraju na međunarodno tržište 90% od ukupne proizvodnje uljane repice – Kanada, države Zapadne Evrope, Kina, Indija. Azija godišnje plasira na svetsko tržište gotovo polovinu svetske proizvodnje, Evropa 30% i Severna Amrerika 19%.

Sunsokret kao četvrta ,,uljarica,, imao je manje dinamičan razvoj od uljane repice – njegova proizvodnja se utristručila u zadnjih 50 godina. U ovom periodu proizvodnja suncokreta u Sovjetskom Savezu se umanjila sa 68% na 5%, dok se u Zapadnoj Evropi povećala čak 84 puta – tako da danas Evropski kontinent na međunarodnom tržištu nudi 50% suncokreta (sa najvećom proizvodnjom u Rusiji, Ukrajini i Francuskoj).

Kikiriki je odavno izgubio značaj ,,uljarice,, i danas se od njega 8% godišnje proizvede ulja za globalno tržište – velika zona njegove proizvodnje je i dalje Afrika (25% svetske berbe kikirikija – Nigerija, Sudan, Senegal…), ali je Azija proizvođač dve trećine godišnjeg svetskog prinosa – na čelu sa največim svetskim proizvođačem Kinom, ispred Indije, SAD i Nigerije.

Sezam, lan, ricinus, šafran i klica kukuruza, učestvuju samo sa 6% u godišnjoj svetskoj proizvodnji ulja. Najveći svetski proizvođač šafrana je Indija (50% godišnjeg prinosa). Proizvodnja ulja od klice kukuruza se u predhodnih 50 godina, povećala 4 puta – više od polovine u SAD.

Plodovi drveća sa sadržajem ulja, koji učestvuju veoma malo u godišnjoj svetskoj produkciji biljnog ulja su – uljna palma (¾ godišnje svetske proizvodnje nalazi se u Maleziji i Indoneziji), kokos (polovina godišnje svetske proizvodnje nalazi se na Filipinima) i maslina (¾ godišnje svetske proizvodnje dolazi iz država mediteranskog regiona – Španija, Grška, Italija, Tunis, Turska, Sirija…). Zrna mehunastih biljaka su uglavnom bogata proteinima.

Slabi proizvođači materija bogatih proteinima, ali veliki potrošači – države EU nastoje da gaje sirovine, koje mogu biti dodatak ili zamena za pogače od uljarica. Margarin je prehrambena masna materija, sastavljena od stabilizovane emulzije ulja, biljnih masti i vode (ima istu kaloričnu vrednost kao maslac – 100 g = 780 kcal). Otkrivanje hemijskog procesa kojim se podstiče ,,stvrdnjavanje biljnih ulja,, (katalitička hidrogenizacija), omogućilo je korišćenje velikog broja ulja za proizvodnju margarina – kopra (palmino jezgro), arahis (kikiriki), palmin orah, soja, uljna repica, mak… Nove vrste margarina dobijene su na osnovi biljnih ulja, znalački obrađenih, mešanih i aromatizovanih, prema zahtevu stanovništva.