DRŽAVE U TRANZICIJI

Socijalističke ekonomije karakteriše, kolektivna svojina nad sredstvima za proizvodnju i planiranje proizvodnje, raspodele dohotka, potrošnje i investiranja, s globalnim ciljem da se zadovolje potrebe društva. Tržište (kao mesto regulisanja ljudske aktivnosti) i profit (kao pokretačka snaga aktivnosti), nisu uključeni u takav sistem (jer su predstavljali elemente svojstvene kapitalističkoj ekonomiji). Implicitan zadatak ovog tipa modela, je da se dođe do rešenja prioritetnih problema (industrijalizacija, poljoprivredna revolucija) u kontekstu ekonomske zaostalosti, sa sredstvima koja su potpuno podređena cilju, koji treba dostići.

Vodeća uloga komunističke partije (upisana u Ustavu svake države, koja se opredelila za takav tip društvenog uređenja), ogleda se u tome, što mala grupa ljudi govori u ime čitavog naroda i sama donosi odluke. U Evropi, ovakav sistem je funkcionisao u Rusiji od 1917.godine i zahvaljujući njemu Sovjetski Savez je 60-ih godina XX veka, uspeo da modernizuje zaostalu industriju i postane prva kosmička sila i dostojan rival Zapada. Ovakav sistem je omogućio Kini, da se oslobodi endemske gladi 50-ih godina XX veka. Svetska kriza i usporavanje rasta u Evropi 70-ih godina XX veka, pogoršava životni standard Zapada (koji se susreće s katastrofalnom recesijom). U to vreme, socijalističke države otvaraju se prema svetskoj ekonomiji (uvoze opremu za modernizaciju, zadužuju se, osnivaju multinacionalna preduzeća, kako bi povećale tržište i došle do kapitala). 90-ih godina XX veka, SSSR prolazi kroz radikalne reforme (Gorbačov i Perestrojka) i sa njim se urušavaju sve socijalističke ekonomije Srednje i Istočne Evrope. Svaka od država u regionu, opredeljuje se za put tržišne ekonomije i liberalizma.

Socijalistički ekonomski sistem je idalje na snazi u Aziji (Kina i Severna Koreja) i Latinskoj Americi (Vijetnam i Kuba). Kineski model socijalističkog ekonomskog sistema, razlikuje se od modela SSSR-a. On je zasnovan na: ravnoteži industrije i poljoprivrede, teške i lake industrije i ekonomskom voluntarizmu (koji se proteže do najzaostalijih regiona zemlje – osnivanje narodnih komuna, seoskih čeličana…). 80-ih godina XX veka (posle smrti Mao Cedunga – oca nacije), radikalne reforme omogućavaju razvoj slobodnog tržišta, dolazak privatnih preduzimača i uspostavljanje zona prijema stranog kapitala. 2010.godine sa svojim prilagođenim socijalističkim ekonomskim sistemom, Kina ima drugu ekonomiju u svetu (posle ekonomije SAD, treći je Japan, dok je četvrata EU), sa godišnjim privredni rastom 7-8% (i pored krize, koja je zahvatila globalnu ekonomiju) i ,,malo manje demokratije,, od ostalih država u svetu. 80-ih godina XX veka, Vijetnam se otvara prema stranom kapitalu i liberalnoj ekonomiji. I Severna Koreja ostaje verna socijalizmu, što je ne sprečava da započne svoje otvaranje prema Južnoj Koreji. Takođe i Kuba ,,razvija,, sopstvenu socijalističku ekonomiju (zasnovanu na protekcionizmu države i ,,siromaštvu nacije,,).

Tranzicija bivših socijalističkih sistema, odvija se na dva koloseka – političkom i ekonomskom (reformski aspekti su od istog značaja, zbog stabilnosti i razvoja tranzicionih sitema država). Na ekonomskom planu, bivšim socijalističkim državama, odgovarala je više brža, neko postepena tranzicija sistema (stanovništvo odlučno odbacuje stari ekonomski sistem, mada s izvesnim nostalgijom, dok međunarodne institucije na čelu sa MMF-om, čiji je kapital neophodan za restrukturiranje ekonomskog sistema, žele brz prelazak na tržišnu ekonomiju). Prema MMF-u, stabilizacija poremećene ekonomije i uvođenje institucija kapitalističkog tipa (privatizacija preduzeća i banaka), olakšaće se brzim napuštanjem strukturne planske ekonomije. MMF dostavlja bivšim socijalističkim državama Srednje i Istočne Evrope, programe za strukturno prilagođavanje država u razvoju. Sloboda cena, strogost ekonomske politike (zamrzavanje plata, ograničenje kredita, smanjenje javnih rashoda…) i devalvacija valute, trebaju da omoguće uspostavljanje ravnoteže javnog i tekućeg budžeta i obezbeđivanje monetarne stabilnosti i smanjenja inflacije (osnovni uslov omogućavanja privrednog rasta). Ekonomske reforme prate reforme institucija u oblasti prava, bankarstva, poreskog i socijalnog sistema. Javni sektor postepeno se privatizuje. Posle neminovnih teškoća (smanjenje industrijske proizvodnje, nezaposlenost, gubitak kupovne moći, siromaštvo…), do kojih dovodi obnova bivših planskih ekonomija, treba da sledi period snažnog ekonomskog rasta, kada te ekonomije budu u stanju da koriste svoje komparativne prednosti na svetskom tržištu. Međutim, u praksi ostaje više prepreka, jer se pokazalo da je prelazak na tržišnu ekonomiju, teži nego što se predviđalo.

Pored problema konjukture, ove ekonomije su patile od organske strukturne slabosti. Kapitalizam, takav kakav je, u zemljama Zapada, nije nastao samo delovanjem tržišta već i države. Ponašanje stanovništva (na svim nivoima) i strah od svemočne socijalističke države, pretvara se u nepoverenje – zakoni i propisi se slabo poštuju, privatnici i administracija postaju klijenti (dolazi do korupcije i kriminala). Osporavaju se prava državne i javne svojine, politika privatizacije podstiče klijentelizam – zbog čega dolazi do gubljenja poverenja u kapitalizam. Mešajući se s državom, mafija jača i pere prljav novac privatizacijom preduzeća. Dohodak srednje klase suviše je slab za popunjavanje budžeta, iz koga se obezbeđuju penzije i plate za državnu administraciju, vojsku i policiju – i javlja se mogućnost primanja mita. Budući da se principi pravne države slabo poštuju, subjekti oklevaju da investiraju, rast stagnira, dok strane firme uz čiju bi pomoć privredna aktivnost mogla da se obnovi, okleva i zbog stabilnosti sistema investira u susedne države.

2011.godine EU ima 27 država (od kojih su 17 država, članice jedinstvene monetarne zone – eurozone). Bivše socijalističke države koje danas prednjače u tranziciji i razvoju nove ekonomije tržišta i znanja su: Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska i Slovenija (u 2009.godini, godini velike ekonomske krize, koja je zahvatila ceo svet, Poljska je bila jedina država EU sa pozitivnim privrednim rastom 1,6% – čak je na tržištu rada Poljske radilo 2.500 građevinskih radnika iz bivše Istočne Nemačke). Identična tranzicija sitema, očekuje i države Zapadnog Balkana u procesu pristupanja EU, u periodu od 2010.-2020.godine.